Skip to main content

(Ženeva) – Više od 8.200 osoba s intelektualnim i psihosocijalnim poteškoćama u Hrvatskoj još uvijek živi u segregiranim institucijama i psihijatrijskim bolnicama s malom mogućnosti kontrole nad odlukama koje utječu na njihove živote, objavio je danas Human Rights Watch. Ovog tjedna, Ujedinjeni narodi razmotrit će napore koje je Hrvatska uložila u provođenje Konvencije o pravima osoba s invaliditetom.

Prema nalazima istraživanja Human Rights Watcha, iako je Hrvatska ostvarila određeni napredak u zaštiti prava osoba s invaliditetom, proces preseljenja osoba iz institucija u organizirano stanovanje u zajednici odvija se u ograničenom opsegu i sporo. Osobe s invaliditetom i dalje su zakonski lišene prava na donošenje odluka koje se tiču njihovih života. Vladin plan deinstitucionalizacije trebao bi uključivati sve državne i private institucije u kojima žive osobe s invaliditetom, dok bi Sabor trebao revidirati zakonske odredbe o poslovnoj sposobnosti kako bi se svim osobama s invaliditetom omogućilo donošenje vlastitih odluka i poticalo ih se na isto.

“Osobe sa invaliditetom su provele većinu svog života pod ključem, lišene stvari koje mnogi od nas uzimaju zdravo za gotovo, kao što je odlazak u školu i na posao, ili da odlučuju o tome kada se žele probuditi ujutro”, navodi Emina Ćerimović, Koenig fellow pri organizaciji Human Rights Watch. „Hrvatska država mora pojačati svoje napore u razvoju organiziranog stanovanja, skrbi i podrške u zajednici kako bi se osobama s invaliditetom omogućilo da žive onako kako žele.”

U razdoblju između travnja i kolovoza 2014. godine, Human Rights Watch je intervjuirao 87 osoba u tri hrvatske regije, među kojima su bile osobe s intelektualnim i psihosocijalnim poteškoćama i njihove obitelji; djelatnici institucija, predstavnici nevladinih organizacija, kao i udruge osoba s invaliditetom; vladini dužnosnici i Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom. Prema onome što je Human Rights Watch ustanovio, osobe u institucijama izložene su raznim vrstama lošeg postupanja ukljućujući segregaciju iz života zajednice, verbalno zlostavljanje, prisilu, nedostatak privatnosti i ograničavanje slobode kretanja.

U video snimci koju je Human Rights Watch danas objavio, osobe s psihosocijalnim poteškoćama govore o dobrobitima preseljenja u život u zajednici nakon života u izoliranim institucijama u kojima su neki od njih proveli i čitav svoj život.

“Vraćeno mi je dostojanstvo – Osjećam se kao čovjek,” rekla je Jelica, 58 godina, koja je živjela u instituciji 17 godina prije nego što se preselila u stan u zajedinici 2012. godine. “U Domu [institucija] … sam se osjećala kao da sam na robiji, kao da sam kažnjena na neki način i.… Ali, sad mi je vraćeno ljudsko dostojanstvo, jer opet sama odlučujem o svemu.”

Jedanaest od 46 državnih institucija započelo je proces deinstitucionalizacije, te je do lipnja 2014. godine, 458 osoba s intelektualnim poteškoćama te 96 osoba s psihosocijalnim poteškoćama preselilo u organizirano stanovanje u zajednici.

Međutim, više od 8.200 osoba s intelektualnim ili psihosocijalnim poteškoćama smještenih u razne vrste institucija u Hrvatskoj i dalje je lišeno prava na život u zajednici.

Plan deinstitucionalizacije i transformacije domova socijalne skrbi (“Master plan”), koji je hrvatska Vlada usvojila 2011. godine, ne uključuje više od 1.800 osoba s intelektualnim i psihosocijalnim poteškoćama koje žive u 24 privatne institucije koje financira država. Nadalje, Master plan ne pokriva tzv. obiteljske domove i udomiteljske obitelji. Obiteljski domovi su privatne institucije koje pružaju smještaj za do 20 osoba s intelektualnim i psihosocijalnim poteškoćama po domu, dok su odrasle osobe s invaliditetom smještene u udomiteljske obitelji bez njihovog pristanka i uz ograničenu interakciju sa zajednicom.

Hrvatska Vlada ovakve vrste smještaja smatra neinstitucionaliziranim životom u zajednici. No, u svom istraživanju, Human Rights Watch ističe da su obiteljski domovi zapravo manje institucije, te da se udomiteljske obitelji u koje su osobe smještene bez vlastitog pristanka može izjednačiti s institucionalizacijom, jer omogućuju osobama tek ograničenu interakciju sa zajednicom.

Osobe s psihosocijalnim poteškoćama koje su smještene na dogotrajan boravak u psihijatriskim bolnicama, bez vlastitog pristanka, također nisu uključene u Master plan.

Ivan, muškarac u kasnim dvadesetima s psihosocijalnim poteškoćama živi već 16 godina u psihijatrijskoj bolnici. „Osjećam se i poniženo i tužno što sam ovdje”, rekao je Human Rights Watchu. „Volio bih da idem odavde. Oslobodio bih se svega”

Otprilike 18.000 osoba s intelektualnim ili psihosocijalnim poteškoćama u Hrvatskoj stavljeno je pod skrbništvo te lišeno poslovne sposobnosti ili prava na donošenje odluka o temeljnim pravima, poput prava na sklapanje braka, osnivanje obitelji, potpisivanje ugovora o radu ili posjedovanja imovine. Znatan broj njih je pod potpunim skrbništvom u kojem skrbnici – koje je često država odredila – donose sve odluke umjesto njih.

2008. godine, Hrvatska je ratificirala Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, sporazum o ljudskim pravima koji od država traži da učine odmak od koncepata institucionalizacije i skrbništva, te da umjesto toga osiguraju uvjete kako bi se osobama s invaliditetom omogućio život u zajednici i donošenje odluka o vlastitom zivotu uz podršku, ako je ista potrebna.

„Većina nas uživa pravo da živimo tamo gdje želimo i kako želimo bez da uopće pomislimo da je to nešto što bi država mogla da nam oduzme”, navela je Ćerimović. „Hrvatska, najnovija članica EU-a, mora napustiti pokroviteljske stavove i prakse koji se temelje na pretpostavci da osobe s invaliditetom ne mogu donositi vlastite odluke. Umjesto toga mora osnažiti građane s invaliditetom.”

Hrvatska država trebala bi poduzeti određene korake kako bi osigurala da sve osobe s invaliditetom koje su smještene u privatnim i državnim institucijama, dugotrajnom boravku u psihijatrijskim bolnicama, obiteljskim domovima i udomiteljskim obiteljima bez vlastitog pristanka postanu dio procesa deinstitucionalizacije, ističe Human Rights Watch. Hrvatska bi također trebala uložiti u programe podrške koji osiguravaju stanovanje i slobodan izbor podrške za život u zajednici. Programi podrške trebali bi biti dostupni svim osobama s invaliditetom, bez obzira na to stanuje li osoba sama, u organiziranom stanovanju ili pak sa svojom obitelji.

Hrvatske vlasti trebale bi zamijeniti sustav skrbništva sustavom pomoći i podrške pri donošenju odluka koji poštuje samostalnost, volju i želje osoba s invaliditetom, navodi Human Rights Watch.

Hrvatska vlast također bi trebala i financijski podržati organizacije za osobe s invaliditetom koje pružaju usluge i podršku u zajedinici.

Human Rights Watch naišao je na sve veću osvještenost među djelatnicima unutar sustava za osobe s invaliditetom o problemima institucionalizacije. Ladislav Lamza, direktor Doma za psihički bolesne odrasle osobe u Osijeku, doma socijalne skrbi za odrasle osobe s psihosocijalnim poteškoćama, izjavio je za Human Rigths Watch: “Sad shvaćamo da je institucija kao mjesto dugotrajnog boravka pogrešna opcija. Čini se kao da institucija osobi pruža sve, ali zapravo joj oduzima ono najvažnije – smisao u životu.”

Istraživanje
Human Rights Watch je prvi put zabilježilo stanje u kojem žive osobe s intelektualnim ili psihosocijalnim poteškoćama u institucijama u Hrvatskoj u svom izvješću iz 2010. godine, ,,Jednom kad uđeš, više nikad ne iziđeš: Deinstitucionalizacija osoba s intelektualnim ili mentalnim invaliditetom''. Human Rights Watch je ustanovio da više od 9.000 osoba s intelektualnim ili psihosocijalnim poteškoćama živi u institucijama, bez pristupa programima u zajednici koji uključuju stanovanje i podršku. Istraživanje koje je uslijedilo 2014. godine, osim intervjua, uključivalo je i posjete četirima domovima za socijalnu skrb, jednoj psihijatrijskoj bolnici i sedam stanova za organizirano stanovanje u Hrvatskoj: u Slavoniji, središnjoj Hrvatskoj i na Kvarneru. Istraživači su razgovarali s djelatnicima i bivšim korisnicima dvaju domova za socijalnu skrb za osobe s psihosocijalnim poteškoćama i jedne psihijatrijske bolnice. Centar za rehabilitaciju Nada u Karlovcu, privatna institucija koju financira država, nije dao dozvolu za posjet. Imena većine sugovornika promijenjena su radi zaštite njihove privatnosti.

U kolovozu 2014. godine, Human Rights Watch je podnio Memorandum Odboru Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, a uoči nadolazećeg usvajanja popisa pitanja o Hrvatskoj.

Život izvan institucije
Josip, 34 godina, ima lakše intelektualne poteškoće te je živio u instituciji od ranog djetinjstva. Ne poznaje svoju obitelj te nikad nije proveo vikend ili praznike izvan institucije, išao u školu, imao posao ili sam kuhao za sebe. Nikad nije imao prilike odlučiti kada i što želi jesti ili što želi obući, te je dijelio sobu sa do deset drugih osoba.

Josip se preselio u stan u zajednici u rujnu mjesecu. Za njega je to bila prva prilika da bude svakodnevno okružen osobama izvan institucije i osobama koje nemaju invaliditet. Sada, po prvi put ima priliku kretati se slobodno.

„U Zorkovcu [instituciji] se samo šetamo do znaka i nazad”, rekao nam dok je još uvijek živio u instituciji. U „Karlovcu [grad u koji se preselio] se mogu šetati kako i koliko hoću.”

Dijana Borović, direktorica Centra za rehabilitaciju u Ozlju gdje je Josip živio, izjavila je za Human Rights Watch: „To je poput zatvora. Činimo ih ovisnima o nama. Mi sve radimo za njih. Čak i kad oni nešto rade sami, čine to pod našim nadzorom.”

U rujnu 2014. godine, Zorkovac je zatvoren. Pored Josipa, još 57 osoba se iselilo i sada žive u stanovima.

Osobe s invaliditetom koje su zatvorene u institucije, nisu samo lišene izbora gdje i kako žele živjeti, nego imaju i vrlo ograničen pristup obrazovanju, zaposlenju i zdravstvenoj skrbi. Na primjer, osobe u institucijama koje je Human Rights Watch posjetio imale su vrlo lošu dentalnu higijenu. Osoblje je reklo kako korisnici imaju ograničen pristup stomatološkoj skrbi, ako ju uopće imaju. Jovan, 54 godine, je izjavio kako tijekom osam godina koje je proveo u instituciji Džakovička Breznica, niti jednom nije bio na pregledu, popravku ili čišćenju zuba.

Većina ljudi s kojima je Human Rights Watch razgovarao izjavili su da im nedostaje privatnosti te da moraju poštovati strogu, fiksnu dnevnu rutinu. Ivan, muškarac u kasnim dvadesetima s psihosocijalnim poteškoćama rekao je da se korisnici moraju buditi svako jutro prije 8 ujutro kako bi doručkovali: „Neće kasnije dati doručak. Od 8 do 8:15 i onda završi. Ako ga propustite, morate čekati sljedeći obrok [u podne].”

Neke osobe koje žive u domu bile su prisiljene raditi. Ognjen, 51 godina, koji ima psihosocijalne poteškoće , proveo je 12 godina u raznim institucijama. „Morali smo raditi,” rekao je. „Morao sam biti vani cijeli dan. Zaključaju dom ujutro sve do kasno uvečer. U po ljeta, sunce peče, grije, a ti moraš biti vani, raditi u polju.”

Većina je izrazila novo samopouzdanje u svoju sposobnost da žive sami, čak i ako im je potrebna određena podrška. Josipu treba pomoć oko kuhanja i pranja odjeće. Iva, 43 godine, koja ima intelektualnih poteškoća, ističe:

Kuhamo, peremo, sve radimo sami. Imamo podršku. Više mi se sviđa stan od institucije. Ne, ne, ne. Ne želim se ikad vratiti u instituciju. Nema povratka, jer sad je ovo moj dom.

Odrasle osobe koje su živjele u udomiteljskim obiteljima izjavile su Human Rights Watchu da je samostalan život u organiziranom stanovanju u zajednici mnogo drugačiji od života u udomiteljskoj obitelji. Marina, 42 godine, koja ima psihosocijalne poteškoće, živjela je u pet udomiteljskih obitelji tijekom nekoliko godina. „Život u udomiteljskoj obitelji nije bilo lak”, rekla je. “Budili smo se u 7 sati ujutro i moraš raditi, većinom na njivi. Ja sam sadila, okopavala i kopala krumpire od ranog jutra do kasno uvečer.”

Marina, koja sad živi u organiziranom stanovanju u zajednici koje vodi neovisna udruga Susret, izjavila je sljedeće o životu u zajednici: „Koja je to prednost. Kupit ćeš sebi nešto što voliš da jedeš. Možeš otići u šetnju.”

Prepreke preseljenju u život u zajednici
Human Rights Watch je ustanovio da se osobe s intelektualnim i psihosocijalnim poteškoćama koje žive u institucijama, a koje su obuhvaćene planom deinstitucionalizacije, suočavaju s mnogobrojnim problemima koji priječe njihovo pravo na samostalan život u zajednici. Djelatnici institucija moraju dati ocjenu jesu li oni „spremni za život u zajednici” kao preduvjet za preseljenje iz institucije.

Osobe s invaliditetom imaju pravo izabrati mjesto stanovanja te ne bi trebali biti obvezni prolaziti ispit „spremnosti”. Procjena potreba i jakih strana trebala bi samo pomoći da se ustanovi kakvu vrstu pomoći i podrške im je potrebno osigurati.

Skrbnici i dalje imaju pravo donositi odluke o tome gdje i s kim osobe lišene poslovne sposobnosti mogu živjeti. Zakon o socijalnoj skrbi propisuje da osobe s invaliditetom koje su lišene poslovne sposobnosti mogu biti smještene u institucije – domove za socijalnu skrb, udomiteljske obitelji i obiteljske domove – bez njihovog pristanka. U skladu s navedenim zakonom, smještavanje u instituciju smatra se povlasticom i socijalnim „pravom”.

Pristanak skrbnika zamijenjuje pristanak osobe. Zakon ne predviđa sudski nadzor smještavanja niti bilo koji drugi instrument kojim se može osporiti smještaj u instituciju. Upravitelji četiriju institucija izjavili su za Human Rights Watch da je većina osoba s invaliditetom u svakoj od tih institucija potpuno lišeno poslovne sposobnosti.

Sustav skrbništva također ograničava pravo osoba s invaliditetom da napuste institucije. „Skrbnik ima pravo zaustaviti proces iako to nije u skladu s onim što dotična osoba želi”, istaknuo je Mladen Mužak, upravitelj stambene jedinice pri Centru za rehabilitaciju Zagreb. „Bez pristanka skrbnika, mi ne možemo ništa.”

U lipnju 2014. godine, Sabor je usvojio novi Obiteljski zakon koji ukida potpuno skrbništvo, ali zadržava mogućnost suda da osobe stavi pod djelomično skrbništvo, ograničavajući na taj način njihovu mogućnost da donose odluke u nekim područjima. Lokalni zastupnici osoba s invaliditetom izrazili su zabrinutost da bi navedena odredba mogla dovesti do toga da sudovi definiraju aktivnosti za koje se smatra da ih osoba nije sposobna obavljati samostalno te o kojima treba odlučivati skrbnik, posebice vezano uz zdravstvenu zaštitu, imovinu te gdje će osoba živjeti. Takve odluke, u kombinaciji s nedostatkom redovitih sudskih revizija i ostalih zaštitnih mjera, mogu dovesti do de facto potpunog lišavanja poslovne sposobnosti i dovesti ljude u opasnost da budu zatvoreni u institucije ili psihijatriske bolnice protivno svojoj volji.

Vildana, 44 godine, osoba s intelektualnim poteškoćama koja živi u Centru za rehabilitaciju Zagreb, rekla je Human Rights Watchu u svibnju:

Moja mama [također njen skrbnik] je prvo rekla da [preseljenju u zajednicu], a sada je rekla „ne” … Ne želim ovdje živjeti. Želim živjeti u kući sama ili s mojom mamom. Moja mama mi ne dopušta da živim sama.”

Djelatnici institucija izrazili su svoje razočaranje, jer su smatrali da bi Vildana mogla živjeti samostalno.

Upravitelj stambene jedinice u jednoj od institucija rekao je za Human Rigths Watch: „Stalno se borimo s roditeljima koji se upliću u naš program [deinstitucionalizacije].”

Tanja, 30 godina, koja ima paranoidnu šizofreniju, smještena je u psihijatrijsku bolnicu Lopača, bez da je određeno koliko dugo mora tamo ostati. „Željela sam otići odavde nakon prve četiri godine, ali ne mogu jer imam skrbnika,” navela je. „Rekla sam mojoj sestri i mojem doktoru, ali moj skrbnik odlučuje.” dodala je Tanja, „Mogu živjeti samostalno uz podršku. Želim da budem slobodna kao ptica!”

Tin, muškarac u ranim tridestima koji ima psihosocijalne poteškoće, živi već više od sedam godina u Lopači. „Premlad sam da bih ovdje proveo čitav svoj život.”

Prema nalazima istraživanja Human Rights Watcha, smještajni kapaciteti u zajednici i podrška za osobe s invaliditetom su ograničeni i u slučajevima kada im je dozvoljeno da napuste instituciju. Mnoge osobe s psihosocijalnim i intelektualnim poteškoćama s kojima je Human Rights Watch razgovarao izjavili su da nemaju stvaran izbor kad je riječ o odluci gdje će živjeti i od koga će dobivati podršku nakon što napuste instituciju. Kako bi iskoristili državnu potporu za smještaj i usluge podrške, obično žive u stambenim jedinicama u zajednici koje su organizirale institucije i koje institucije nadziru te i dalje primaju pomoć i usluge od institucije. Oni koji bi željeli živjeti s prijateljima ili obitelji ili sami, gube pravo na financijsku potporu države za smještaj i usluge podrške.

Radmila Stojanović, predsjednica udruge Susret koja osigurava smještaj i podršku osoba s psihosocijalnim poteškoćama istaknula je: „Osobe s psihosocijalnim poteškoćama dobivaju potporu od države samo ako su u programu. Ako neko izađe iz udruženog sustava, novac i podrška ih ne prati. Kontrolom korištenja novca ne pušta ih se.”

Neda Memišević, pravni stručnjak pri Udruzi za promicanje inkluzije, jedne od neovisnih udruga, izjavila je:

Problem s hrvatskim sustavom je što sama osoba nema ikakav prihod ili kontrolu nad novcem. Ona nema pristup financijskoj potpori za stanovanje. Novac ide sustavu [pružatelj usluga stanovanja].

Program osobne asistencije u Hrvatskoj koji je osmišljen kako bi se osobama s invaliditetom pomoglo u njihovim domovima, olakšalo uključivanje u zajednicu te pružila određena podrška u financijama, dostupan je samo osobama s teškim fizičkim invaliditetom.

Senada koja ima lakših intelektualnih poteškoća je živjela od 2006. godine u programu organiziranog stanovanja u zajednici koji vodi Udruga za promicanje inkluzije, tijekom kojeg vremena je primala podršku koja joj je bila potrebna. No, nakon što je otišla živjeti samostalno u Zagreb, rekla je:

Ja nemam nikakvu vrstu podrške. Dobro bi mi došla podrška –, netko tko bi mi pomogao održavati stan zbog poteškoća koje imam s rukama. No, da bi dobila podršku moram ući u neki program, ja si ju ne mogu sama priuštiti..

Uskraćivanje povezanih prava
Iako je preseljenje iz institucije u stan u zajednici od izuzetne važnosti za osobe s invaliditetom, pravo na život u zajednici uključuje i mogućnost izbora i kontrolu nad vlastitim životima te bi trebalo uključivati i ostvarivanje i mnogih drugih prava. Prema međunarodnom sporazumu, osobama s intelektualnim i psihosocijalnim poteškoćama trebalo bi biti omogućeno pohađanje škole, zaposlenje, pristup zdravstvenoj zaštiti u zajednici i uživanje u slobodnim aktivnostima jednako kao i drugima.

Većina osoba s kojima je Human Rights Watch razgovarao izjavilo je da je jedna od njihovih glavnih neostvarenih želja imati posao. Goran Karaš, predsjednik lokalne udruge za samozastupanje koja radi s osobama koje su izašle iz institucija, naveo je:

Zaposlenje im je vrlo bitno. Potreban im je novac, ali i samostalnost koju im on donosi. Osjećaju se korisnije. Uvijek nude svoju pomoć; vole pomagati, da dokažu da su korisni. Kada su živjeli u institucijama, drugi su sve radili za njih. Nikad im nije bila dana prilika.

Zaposlenje je ujedno i način na koji mogu prevladati dosadu i izolaciju. Luka, 46-ogodišnji muškarac iz Osijeka koji je zaposlen u dućanu na pola radnog vremena, rekao je: „Sretan sam što mogu raditi, biti okružen ljudima. Kada odem s posla na kraju dana i idem doma, osjećam se super. Okružen sam ljudima i tako se dobro osjećam zbog toga.”

Međutim, osobama s intelektualnim ili psihosocijalnim poteškoćama koje je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje proglasio nesposobnima za rad temeljem liječničke procjene zakonski je zabranjeno raditi.

Uz to, hrvatski sustav socijalne skrbi destimulira rad osoba s invaliditetom; na primjer, oni koji rade puno radno vrijeme nemaju pravo na organizirano stanovanje u zajednici. Nedostatak formalnog obrazovanja i dostupnosti obrazovanja, stigmatizacija i diskriminacija također otežavaju osobama s invaliditetom pronalaženje posla.

Dostupnost zdravstvene zaštitie unutar zajednice također predstavlja izazov. Osobe s intelektualnim ili psihosocijalnim poteškoćama koje su odselile iz institucija, obično moraju i dalje posjećivati doktore u dotičnoj instituciji. Situacija je slična za osobe s psihosocijalnim poteškoćama koje su iselile iz Doma za psihički bolesne odrasle osobe u Osijeku.

Lamza, upravitelj Doma tvrdi: „U pravilu, liječnici opće prakse u Osijeku šalju osobe s psihosocijalnim poteškoćama koje su preselile iz Doma, u psihijatrijsku bolnicu Popovača koja je udaljena sat i pol.”

U svom izvješću Ujedinjenim narodima iz 2014. godine, hrvatska Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom navela je da nije učinjen niti minimalan napredak u razvoju ambulantnog liječenja za osobe s psihosocijalnim poteškoćama ili u kvaliteti zdravstvene skrbi koja im je dostupna u zajednici što rezultira nepotrebnom hospitalizacijom.

Put napretka: Obećavajuće prakse u Hrvatskoj
Uprkos navedenim preprekama, Human Rights Watch je naišao na nekoliko primjera dobre prakse organiziranog stanovanja u zajednici i usluga podrške koje pružaju same institucije ili lokalne nevladine oragnizacije.

Na primjer, od 2012. godine, Dom za psihički bolesne odrasle osobe u Osijeku aktivno je uključilo svoje korisnike – od kojih su neki proveli i do 20 godina u instituciji – u proces deinstitucionalizacije. Dom je razvio program pod nazivom “Ja, kao i ti” kako bi uklonio hijerarhiju unutar institucije i promicao suradnju između osoba s psihosocijalnim poteškoćama koje su živjele u instituciji, pružatelja usluga i same zajednice.

Svaka osoba prolazi pripremu za život u zajednici u trajanju od otprilike šest mjeseci. Osoblje s njima radi na prepoznavanju njihovih potreba, prednosti, životnih ciljeva i planova, uključujući kako, gdje i s kim žele živjeti te kakva podrška im je potrebna. Individualno planiranje uključuje i razvoj dnevnih životnih vještina poput kuhanja, pospremanja, osobne higijene, pa čak i socijalne interakcije. U tu svrhu, Dom je organizirao simulaciju stana gdje osobe mogu učiti kuhati, prati suđe te prati i peglati rublje. Nakon preseljenja u organizirano stanovanje u zajednici, djelatnici insitucije osiguravaju korisnicima redovite usluge podrške na osnovi njihovih individualnih potreba, poput brige o financijama, pomoći vezane uz koristenje javnog prijevoza, te olakšavanja pristupa zdravstvenoj zaštiti u zajednici.

Do listopada 2014. godine, 33 osobe s psihosocijalnim poteškoćama napustilo je instituciju i započelo život u nekoliko stanova u Osijeku. Sve osobe s kojima je Human Rights Watch razgovarao izjavile su da žive u adekvatnom smještaju i da se osjećaju dijelom zajednice, dok su neki zaposleni na pola radnog vremena i imaju asistente koji im pružaju pomoć i podršku. Još 10 od 150 osoba koje su ostale u domu trebalo bi iseliti do kraja 2014. godine u stanove koje je osigurala hrvatska vlada. Ostalih 70 trebalo bi iseliti u organizirano stanovanje u zajednici temeljem subvencije fondacija Otvoreno društvo (Open Society Foundations).

U sklopu sličnih programa pri Centru za rehabilitaciju u Ozlju, u jugozapadnoj Hrvatskoj i Centru za rehabilitaciju Zagreb, Human Rights Watch je naišao na praksu gdje se korisnicima s intelektualnim poteškoćama daju osobne bilježnice u koje mogu bilježiti svoje potrebe i želje. Uz pomoć osobnih asistenata, omogućeno im je da podijele svoje ciljeve i razmišljanja o tome tko bi im mogao osigurati podršku koja im je potrebna kako bi ostvarili ono što je njima bitno. To mogu biti grupe podrške koje uključuju druge korisnike kao i neformalna pomoć prijatelja ili susjeda.

Amorevera, lokalna udruga iz Dugog Sela, u blizini Zagreba, surađuje s Udrugom za samozastupanje u svrhu osiguravanja takve podrške s ciljem razvoja samopouzdanja i vještina za osobe s intelektualnim poteškoćama koje su čitav svoj život provele u institucijama gdje je njihovo mišljenje često bilo zanemarivano. Organiziraju se tjedni sastanci s osobama s intelektualnim poteškoćama tijekom kojih ih se potiče da razgovaraju o svojim pravima, odnosima, željama i ostalim njima važnim pitanjima. Osobni asistenti ili njegovatelji ne prisustvuju sastancima kako bi osobe mogle slobodno izražavati i formirati vlastita mišljenja.

Goran Karaš, predsjednik Amorevere, izjavio je za Human Rights Watch:

Primjetili smo da kada bi im postavili neko pitanje, oni bi pogledavali prema njegovateljima očekujući da oni odgovore. Osjetilo bi se koliko su nesigurni. Stoga smo odlučili ne pozivati više njegovatelje na sastanke i primijetili da se više usude govoriti. Potičemo ih da donose vlastite odluke o sebi.

Human Rights Watch je primijetio i da su osobe s intelektualnim poteškoćama koje su učlanjene u organizacije za samozastupanje svjesnije svojih prava i spremnije donositi odluke o vlastitim životima. Na primjer, Iva je dolazila na sastanke o samozastupanju prije nego što se preselila u zajednicu. Kada smo ju pitali o njenoj odluci o preseljenju, rekla je:

Moja mama nije htjela da idem, ali je sad sretna što sam preselila u stan. Rekla sam joj da potpiše. Rekla sam joj ako ne potpiše, neću više biti tvoja kći, neću te pogledati. Onda je potpisala. Željela sam otići odavde jer sam željela vidjeti kako drugi ljudi žive…Moj stan je super. Umrijet ću od sreće. Šta da radim? Lijepo je što imam stan i cimericu. Mogu donijeti i druge odluke. Da, ja to mogu.

 

Your tax deductible gift can help stop human rights violations and save lives around the world.

Region / Country